Možemo li postati bolji ljudi?

Priča koja je snažno djelovala na mene i nikada ju nisam zaboravio.

Davno sam čitao jednu knjigu i autor je navodeći kako se promjenom paradigme može promjeniti puno toga, naveo jedan svoj događaj iz života.

Isplati se pročitati –

Sjećam se mini promjene paradigme koju sam doživio jednog nedjeljnog jutra u njujorškom metrou. Ljudi su mirno sjedili – neki su čitali novine, neki bili udubljeni u misli, neki su se spokojno vozili sklopljenih očiju. Sve u svemu, smirujući prizor. Onda je na sljedećoj stanici metroa ušao čovjek s djecom. Djeca su bila toliko glasna i nemirna da se atmosfera u vagonu momentalno promijenila. Čovjek je sjeo pored mene i zatvorio oči, očigledno nesvjestan situacije koja je vladala oko njega. Djeca su vrištala, trčala po vagonu, saplitala se u tuđe noge i šutirala stvari oko sebe. Vrlo uznemirujuće. Ali čovjek koji je sjedio do mene nije poduzimao ništa. Bilo mi je jako teško da ostanem smiren. Nisam mogao vjerovati da čovjek može biti tako neosjetljiv i dopusti da njegova djeca divljaju ne čineći ništa po tom pitanju, ne poduzimajući nikakvu odgovornost. Odmah mi je bilo jasno da su i ostali putnici bili podjednako iznervirani. Naoružan neobičnim strpljenjem, skupio sam hrabrost i okrenuo se  njemu: „Gospodine, vaša djeca uznemiruju putnike. Da li biste mogli samo malo da ih smirite?” Čovjek je podigao glavu kao da je tek tada postao svjestan situacije i tiho mi odgovorio: ,,U pravu ste. Pretpostavljam da bi trebao nešto poduzeti. Upravo se vraćamo iz bolnice gdje im je prije sat vremena umrla majka. Ne znam što da mislim; a izgleda da ni oni ne znaju kako da se nose s tim.”

Možete li da zamislite kako sam se osjećao? Moja paradigma se promjenila. Odjednom sam vidio stvari drugačije. Počeo sam misliti drugačije, počeo sam se osjećati drugačije i ponašati se drugačije. Moja nervoza je iščezla. Više mi nije bilo potrebno kontrolirati svoj stav i ponašanje; moje srce se ispunilo bolom tog čovjeka. Obuzelo me je osjećanje suosjećajnosti. „Vaša žena je umrla? Tako mi je žao! Želite li mi ispričati što se dogodilo? Mogu li vam nekako pomoći?” U trenutku se sve promijenilo.

Ova priča je ostavila snažan dojam na mene i pamtim ju cijeli život.

Zašto uvijek moramo misliti kako smo najpametniji i kako smo uvijek u pravu.

Često imamo priliku vidjeti druge kako prosuđuju nekoga za nešto, da se nikada ne zapitaju što se točno događa s tom osobom. Tako se sjećam jedne vožnje sa svojom, sada već pokojnom prijateljicom, kada me je naučila važnu lekciju, pokazujući mi kako se kao vozači često ljutimo na druge, da se nikada i ne zapitamo, što se stvarno događa s tom osobom, jeli mu možda netko umro, možda mu žena rađa, možda žuri u bolnicu i slično.

Kada bismo si češće postavljali takva pitanja, vjerujte mi, svijet bi bio puno ljepše mjesto za život. Imali bi puno više razumijevanja za druge oko sebe.

Zato prije nego donesemo svoj sud i nekoga unaprijed osudimo i ogovaramo ipak se prvo pitajmo – što se točno događa s tom osobom, zašto je takav ili takva? (tik)