[PUTOPIS BY LEA BIJAČ] KINA Drugi dio: Pričajmo o hrani

Što kazati o hrani? Ono što prvo moram istaknuti je činjenica da se kineska hrana u potpunosti razlikuje od onoga što nam u Hrvatskoj prezentiraju kao takvu. Ako ste s veseljem
prijateljima pričali o nedavno isprobanom woku s kineskim rezancima, moram vas razočarati.
Vrlo ste vjerojatno bivali obmanuti, baš kao i ja prije posjeta Kini, jer ono što ste jeli bila je u
potpunosti Balkanu prilagođena verzija, tek s primjesama kineskog. Sada, dobrodošli na pravu kinesku večeru.

Na sredini okruglog stola predviđenog za osam ili više osoba nalazi se kotač. Na njegovoj je
sredini prepuna zdjelica slijepljene riže koja služi kao baza, a oko nje je mahom poredano
desetak vrsta različitih jela, juha i uglavnom krupno rezani i samo malo prokuhani/poprženi
komadi povrća s mesom, ribom ili morskim plodovima, u raznoraznim umacima. Kotač gosti
vrte po potrebi, kad se žele poslužiti nečime što im u tom trenutku nije nadohvat ruke. Kruh se
ne poslužuje, kao ni desert, eventualno svježe voće. „Zato je za razliku od nas većina Kineza
tako vitka!“ zaključila sam.

Hrana je uistinu raznolika i prepuna intenzivnih okusa, od kiselog, preko slatkastog, do ljutog,
i njihovih kombinacija. Većina mi se ipak nije svidjela, bilo je to previše za mene, ali uvijek
sam uspijevala pronaći barem nešto što paše mom nepcu. Inače uistinu nisam izbirljiva, no
većina (pre)jako začinjene hrane jednostavno mi nije legla, kao ni mami, dok je tata uživao u
eksploziji novih okusa. Borba se odvijala i sa štapićima, nikako mi nije uspijevalo zahvatiti
dovoljno hrane za jedan zalogaj. Srećom, bili su tu i vilice i noževi, za nesposobne kao što
sam i sama bila. A ni drugi se sa štapićima nisu baš dobro snalazili.

Prije konačnog smještanja u hotel čekao nas je brod i noćna vožnja rijekom Huangpu, s koje
se pruža pogled na Bund, kolonijalni dio Šangaja, i futuristički Pudong, s igrom svjetala i
neonskim reklamama. Malo je reći da sam ostala oduševljena gradom, pogotovo tako noću,
kad svi neboderi i zgrade sjaje punim sjajem. Kao i New York, i Šangaj je grad koji nikada ne
spava, i čiji barovi i klubovi, kad padne mrak, postaju žila kucavica mjesta, pulsirajući
energijom i zujajući uzbuđenjem. Imala sam osjećaj da se Šangaj tek tada uistinu budi i
pokazuje se u doslovce najboljem svjetlu.

Tako izmučeni od puta i svih dotadašnjih aktivnosti, očekivali smo da ćemo zaspati kao klade,
bez problema. Ali, uvijek postoji ali. Vremenska razlika od sedam sati nam je na početku
stvarala velike probleme. Što god napravili, u kojoj se god poziciji smjestili i koje god
lijekove popili, jednostavno nismo mogli zaspati. Agonija je trajala dugo, pa smo tata i ja
debelo iza ponoći odlučili prošetali, ne bili razbistrili glavu i dodatno se umorili. Područje oko
hotela bilo je sablasno prazno, nigdje nije bilo baš nikoga, čak ni u popularnim kineskim
karaoke barovima. Stoga šetnja nije trajala predugo, i kad smo se vratili u naše krevete, na
jedvite jade uspjeli smo odspavati nekoliko sati i spremiti se za idući naporan dan.