Romi su naša braća
Prosvjed protiv Roma, održan u Čakovcu prije nekoliko dana, otkrio je ne samo konzervativnu zaostalost dijela hrvatskog društva i države nego i perfidnu propagandu većinu hrvatskih medija. Propagandu koja, mora se priznati, kao da je izašla iz kuhinje nacističkog ministra propagande Joachima Gebelsa. U tom propagandnoj raboti osim mainstream medija, sudjelovali su, nažalost, i brojni lokalni portali, koji u svojoj srži žestoko podržavaju nasilje i mržnju.
U svom slijepom malograđanskom provincijalizmu, izvršili su žestoku javnu kanonadu svojim homofobnim i diletantskim bljazgarijama. U pisanom i usmenom arsenalu našlo se tako različitih rasističko-diskriminacijskih umotvorina umotanih, naravno, u zvučne liberalne fraze o ljudskim i građanskim pravima te demokraciji. Mnogi “kolumnisti” jednodnevnu slavu stekli su tezama o nekim romskim ‘privilegijama’ koje su, kako se isticalo, uzrok opasnosti za hrvatsku većinu. Išlo se i tako daleko da se tražilo ukidanje ili smanjenje tobože povlaštenog statusa romskog naroda.
S tim u vezi, navodila se besmislena teza kako su međimurski Romi, posebice u okolici Čakovca, najviše skloni kriminalnim aktivnostima. Recitirali su se i brojke koliko je Roma uključeno u kaznenim djelima u Međimurju. No, nitko ali baš nitko, osim protivnika antiromskog prosvjeda – među kojima je bila Knjižnica i čitaonica “Fran Galović u Koprivnici” – te malobrojnih nezavisnih portala, javnost nije upoznao sa službenim policijskim podacima o tome koliki je porast kriminala u Međimurskoj županiji te dali se on na bilo koji način može povezati s romskom zajednicom.
Svi ti ‘velikohrvatski’ dežurni dušebrižnici i kvazi žurnalistički poltroni, pali su na tom ključnom potezu koji je dokazao svu nehumanost i neciviliziranost protesta u Čakovcu – glavni motiv protesta bio je upravo veliki kriminal dijela romske populacije. Naime, MUP RH, pa samim time ni policija u Međimurju, nema praksu voditi statistiku o broju i vrsti kaznenih djela koja su počinili pripadnici romske ili neke druge etničke zajednice. Dakle, ne može se znati koja je stopa porasta kriminala među romskom populacijom. Samim time sva brbljarija i piskaranja o Romima kao najgorim i najbrojnijim kriminalcima u okolici Čakovca, svidjelo se to nekom ili ne, u startu su promašena. To ne znači, da se razumijemo, da kod Roma nema pojedinaca ili grupa koji se bave kriminalom. Naravno da ima, ali ništa manje ili ništa više nego li u drugim nacionalnim zajednicama. Poanta je u tome da se Romi ne samo u Međimurju nego i u drugim dijelovima Hrvatske ne smiju kolektivno stigmatizirati kao nacija kriminalaca i da to ne smije biti povod za društveni angažman desničarskih snaga.
Nitko ne govorio odgovornosti društva što Romi žive tako kako žive, izvan svih ljudskih i higijenskih uvjeta.
Nadalje, valja još istaknuti i jednu važnu činjenicu koja govori u prilog neutemeljenosti osuda Roma za kriminal. Naime, prema podacima Policijske uprave Međimurske, Međimurska županija spada u one županije koje imaju najmanji porast kriminala u Republici Hrvatskoj. Prošle 2018. godine, na 100 stanovnika zabilježeno je samo nešto više od 900 kaznenih djela. Za usporedbu, Koprivničko-križevačka županija istovremeno je imala 1.212. kaznenih djela, a zagrebačka čak 1.340. S druge strane, često se zaboravljaju i slučajevi dugogodišnje diskriminacije Roma, posebice romske djece kao i druge aspekte institucionalne segregacije i represije u Hrvatskoj. Ne treba zaboraviti i na slične primjere negativnog odnosa prema Romima u Europi.
Prije nekoliko godina u susjednoj Mađarskoj, na poticaj ekstremne desnice – paravojnih jedinica povezanih s strankom Jobbik – došlo je do masovnog fizičkog nasilja i ubojstava Roma u njihovim naseljima. Ništa bolje nije bilo ni u Italiji, gdje je talijanska vojska nedavno provela akciju ‘Sigurnost na ulicama’ sa ciljem kontrole i represije u romskim i imigrantskim kvartovima.
Iza te vojne akcije, kao i u slučaju Mađarske, nalazila se ekstremna desnica – ministar policije i lider stranke Lige Mateo Salvini. Rješenje za bolji položaj Roma nisu nikakvi prosvjedi desnih anonimaca ili fizički napadi kao ni medijska satanizacija romske zajednice već međunacionalni dijalog i tolerancija. Na tome ne moraju samo raditi institucije sustava nego i lokalne i regionalne jedinice samouprave – gradovi, općine i županije. Isto tako u sve modele suradnje trebaju biti uključeni i pripadnici romske zajednice, a ne da ih se kao do sad ignorira ili koristi za sukobu u društvu kako bi se skrenula pažnja javnosti sa gorućih ekonomskih i političkih problema – takva praksa poznata je u totalitarnim sustavima iz 30-tih godina prošlog stoljeća. (zv) foto: romskiportal
