[PUTOPIS BY LEA BIJAČ] KINA Šesti dio: Kako je Silvestrovo prestalo biti Silvestrovo

Ali tko pobogu u pretrpanom programu ima prava i vremena biti bolestan?! Uslijedio je posjet lijepoj pagodi Šest harmonija, a potom i plantaži najboljeg zelenog čaja na svijetu. Plantaže su
prostrane, beskrajne, terasastog oblika. Listići s plantaže se beru, potom puste da malo uvenu,
nakon čega se valjaju i naglo suše, odnosno prže. Time se gube aktivni enzimi u listićima i oni
više ne mogu fermentirati. Zeleni čaj zapravo je jedini pravi čaj koji postoji. Pripisuju mu se
mnoge blagotvorne funkcije kao što su suzbijanje zloćudnih stanica, prevencija raka pluća i
bolesti srca i krvnih žila, pomoć kod glavobolje i tako u nedogled. Čuvši sve to, opskrbili smo
se zalihama zelenog čaja za cijelu godinu, no, kad smo stigli kući, nekako smo se pogubili i
prestali kuhati i konzumirati isti, što nikako nije pohvalno.

Ispred pagode Šest harmonija // Foto: Zoran Bijač
Prostrane plantaže zelenog čaja // Foto: Zoran Bijač
Berač – ali samo za potrebe slikanja // Foto: Lea Bijač

Da ne bismo ostali samo na svilenim šalovima i zelenom čaju, u specijaliziranoj trgovini kao
suvenir kući smo ponijeli i skupocjenog mramornog pixiua (čitaj: pišua), kinesko mitsko
hibridno biće koje izgleda kao mješavina zmaja i lava, s dodirnim točkama još nekoliko
različitih stvorenja. Kao i Vijetnamke u rižinom polju, i on je prošao mamin test te danas krasi
naš dnevni boravak, plaši sve koji u njega uđu i štiti nas od zloduha.

Vrlo štovani Sretni Buda, samo jedna od njegovih inačica, u trgovini kamenim pixiujima // Foto: Zoran Bijač
Za cijenu je bolje ne pitati! // Foto: Lea Bijač
Pixiu // Foto: Lea Bijač

31.12. navečer, crveno rublje, vrijeme za što nego za doček Nove godine? Grupa od nas 15-ak Hrvata na sebe je navukla najljepše toalete i euforična pošla u obližnji kafić željna dobrog
provoda. Kad smo ušli u objekt, pam – svi pogledi obično odjevenih Kineza koji su ćaskali i
slušali isto tako obično odjevenu pjevačicu bili su uprti u diva nas. „Što se događa?“ pitali
smo se.

Za doček Nove godine svi smo se ušminkali, a obično odjeveni Kinezi sa čuđenjem su nas promatrali // Foto: Privatna arhiva

31.12. za njih je, naime, jedan najobičniji, prosječni dan. Kineska nova godina počinje na prvi
dan prvog lunarnog mjeseca, na početku godine po kineskom kalendaru, koji svake godine
pada na drugačiji dan. Ona je najvažniji i najduži tradicionalni kineski praznik. Poznata je i
pod imenom lunarna nova godina. Slavi se na razne načine. Obitelj se okuplja, kupuju se
pokloni, a posebna pažnja pridaje se dekoraciji u prevladavajućoj crvenoj boji koja u Kini
simbolizira sreću, krepost, istinu i iskrenost. Koristi se mnogo pirotehnike, a zbog puno
ozljeda i smrtnih slučajeva ona je u nekim krajevima zabranjena. Prema lunarnom kalendaru
računaju se i 12-godišnji ciklusi, a svaku godinu predstavlja jedna od 12 različitih životinja.
Tako sam ja rođena u godini Svinje, a mogućnosti su još i Majmun, Pijetao, Pas, Štakor, Bik,

Tigar, Zec, Zmaj, Zmija, Konj i Ovan. Najreprezentativnijim znakom smatra se Zmaj te se svi
potencijalni roditelji dijete trude dobiti u njegovoj godini. Sljedeći „baby boom“ dogodit će se godine. Slavlje završava 15. dan nakon početka kineske godine, kada na red
dolazi festival svjetiljki. Mi smo se na beznačajan kineski dan ipak odlučili zabaviti i malo je
reći da smo uspjeli u tome, unatoč mojoj teškoj prehladi. Svi smo bili veseli i plesno
raspoloženi, uz glas kineske pjevačice isto tako pjesama na kineskom, i atmosfera je vrlo brzo
postala uzavrela, iako od muzike nismo razumjeli ni riječi. Nakon početnog suzdržavanja i
odavanja dojma sramežljivosti, u zabavi su nam se pridružili i prisutni Kinezi, te smo u
ponoć, uz odbrojavanje na hrvatskom, ali bez vatrometa i zvukova petardi, svi zajedno i više
nego radosno ušli u Novu godinu, kad se naša obitelj još nije ni počinjala spremati za doček.

Tata, ja i otvaranje plesnog podija // Foto: Privatna arhiva
Atmosfera je brzo postala uzavrela // Foto: Privatna arhiva
U zabavi su nam se ubrzo pridružili i na početku suzdržani Kinezi // Foto: Zoran Bijač
Zbog neznanja kineskog nije se pjevalo, ali se zato plesalo do dugo u noć // Foto: Lea Bijač

Putopis by Lea Bijač