Sretan Međunarodni dan poezije!

Uživajte u nekoliko predivnih pjesama nastalih s puno ljubavi i iskrenosti! Neka vam život bude radosna nota poezije, neka duh poezije prati vas svaki dan! Za mene je poezija sve! Nadahnuće iz dana u dan sve mi znači. (Lorena Golub)

KOKOŠI S PEVCAM NA GRUNTU

I šećeju se one po gruntu kak neke precednice celji dan,

a , pevec si je zamisljil da je na gruntu on ban!

Saki oče vladati po svoju,

i živeti kak bubreg u loju!

Kokoši stalne svoje perje glediju ,

još dok pevec i njegov sosed jutre u 6 vur ljene spiju!

A , dok se pevec zbudi ,onda po gruntu natereva male pišče,

jer zna da se za nje nigdar ne pita nišče!

Kokoši se pak same po Soncu skrivaju u lad,

zate jer se bojiju da ponje ne došel kakvi leteći tat.

A negdar se kokoši z pevcam tak znaju posvaditi,

da saki zna na svoj kraj grunta otiti!

Pak dok su si dobri jake,

njivijem gospodaram nije lake!

I dok se vune počne spuščati kmica ,

i dok se dan počne privoditi kraju ,

kokoši skup z pevcam znaju da živiju kak raju!

Ma…više ni ja sama ne znam kak bi bile dobre,

jer saki svoju komandu tera,

već mi je pona kapa tove mera!

NEKAKO SAMA

Kako ja tvoja duša postati ne mogu,

da li te bolja od mene oborila s nogu?!

Svakim danom promatrala sam crte tvoga lica kako sjaje,

vidjela sam kak zbunjenost u tvojim očim ne staje…

Nekako…u svim tražim tvoj osmijeh,

mome srcu ti si jedini lijek i podsmijeh…

I promatram tvoje lice popt bisera, ali iz daljine,

i nekako još uvijek vjerujem da naša ljubav ne gine!

Zastanem na trenutak…i upitam se što li mi je,

jer znadem da odgovor ovoj ljubavi bit će ne!

Nekako sama, a oko mene masa ljudi,

nekako sama i moje srce ludi!

Nekako sama i opet se novo jutro budi,

nekako sama i srce moje što još za tobom žudi!

KADA

Kada već budem stara,

kada mi se ruke u kamenje pretvore,

kada mi srce obuzme led,hladnoća i samoća,

kada odu svi vojim putem,

kada ostanu samo supomene,

kada obuzme me sjeta.

kada poželim 20 ljeta,

kada mojim srcem hladan zrak prostruji,

kada zadnji put na život oko bacim,

kada se još jednom životu zahvalim,

kada suze niz staro i umorno lice poteku,

kada sjetim se mladosti kada ljetovah u rijeku,

kada oko moje posljednji put trepne,

kada jorgovan staru kouću, punu sjete, obraste,

kada nebo postane sivo,

kada na uspomene sjeti me školsko štivo,

kada više snage moj um i tijelo imati neće,

kada crna me tuga uze,

kada svi zaborave na mene,

kada voljeti znaju sebe samo,

To tada postat će sada,

ugasnut u srcu mom će nada.

Kapke ,zatvorit ću dijamantne i stare,

i tišina će hladna ostati.

Samo tišina, prašina, mrak u svijetu i

Sunce kao biser vječnosti nad kućom , jedinom, mojom!

KLJET NA BREGU

Na bregu orej i ispod kljet,

tej orej i ta kljet je tu već pone ljet!

V kljeti su četiri drvena lagva stara,

notre još je jen gradenc i dva ormara!

Gradencu baba drži žleple i to te mam glavu sukne,

brže zidem z kljeti vun i z brega nekoj hukne!

Baba velji da maček zavija,

a kad one, lukava teta ljija!

Ispod kljeti gorice stojiju kak mlade dekle,

dobre koj ove ljete nesu se grozdje spekle!

Kljet na bregu se mirne gledi,

nigdar ona ne spi.

Dok mošt počne vreti,

kljet se od veselja počne greti!

Dojde sosed kljeti i falji grozdje kak je to fine voče,

falji se da mu se diže raspoloženje i da ga stalne loče…

Kljet na bregu gledi po ljetu kak se ženje,

a večer saki težak pri nje stenje!

Moje kljeti stalne neka deljegacija ide,

i saki od nji z kljeti vudren i vesel zide!

JOŠ DOK MESEC SPI

I vune čista kmica,

se brige polake zevaju,

ja sedim na čošku svoje sobe…

Razmišljam o mesecu koji po kmci spi,

pitam se el on koj da kam blješće?

Šta zna er te Mesec koju ljubav spaja?

Kam pok te Mesec zamišljene gledi…?

I si i se je pozaspale….

Same meni nekoj mira ne da,

Mesec mi pak sobu škica ,

kak da oče da se ništ ne naspim ….

I napokon oko tri vure jutre oke zaprem i prevaram…

Tič već u pet vur jutre črikta,

zbuditi se moram oču-neču!

I mesec je otišel,

zate…. još dok mesec spi ,

moje srce u još jen novi i ljepi dan gledi!