Ivan Zakmardi od Dijankovca

Piše: Ozren Blagec, viši kustos Gradskog muzeja Križevci

Kada biste nekog Križevčana ili Križevčanku zapitali zna li nešto o Ivanu Zakmardiju, vjerojatno bi najveći dio njih samo slegnuo ramenima. Mnogi čak i ulicu prozvanu po njemu pogrešno nazivaju Dijankovečkoga iako bi puno ispravnije bilo Zakmardijeva, a jednom mi je bivši ravnatelj gradske gimnazije ispričao anegdotu kako su na jednom natjecanju bili upitani iz koje škole dolaze, a organizator je, čuvši ime škole, napisao samo „Gimnazija Križevci“. Ispada da se radi osobi o kojoj ne samo da ne znamo gotovo ništa, već imamo i problema s pamćenjem i izgovaranjem njena imena. Kako točan datum, pa čak niti godina Zakmardijeva rođenja, nisu poznati, obljetnica njegove smrti zasigurno je odlična prilika da se upoznamo s osobom čije ime nosi glavna križevačka ulica, ona od crkve sv. Ane do raskrižja „kod Šaška“, kao i križevačka gimnazija.

Obitelj Zakmardi potječe iz Erdelja/Transilvanije, odakle je vjerojatno u prvoj polovici 16. stoljeća stigla u Hrvatsku bježeći pred osmanskim osvajanjima. Obitelj je bila pripadnik sitnog plemstva, a sredinom 16. stoljeća pretci Ivana Zakmardija stiču kuriju i posjed u Dijankovcu, prema kojem potiče dodatak prezimenu od Dijankovca ili Dijankovečki.

Točna godina rođenja Ivana Zakmardija nije poznata, već se okvirno uzima da je rođen oko 1600., a kao mjesto rođenja navode se Križevci, što također ne treba smatrati apsolutno pouzdanim podatkom, iako nije isključeno da je obitelj već tada u Križevcima imala kuću i manji posjed. Školovanje je Zakmardi započeo kod isusovaca u Zagrebu, a nastavio, također kod isusovaca, u Olomoucu u Češkoj, gdje se prvi puta spominje kao učenik već 1615. godine. Nakon završetka studija i stečenog magisterija filozofije, vraća se u Hrvatsku, te se počinje baviti pravničkim poslovima zastupajući brojne velikaše u sudskim sporovima.

Javnu službu započeo je vjerojatno 1624. godine, kao plemićki sudac Križevačke županije, što je inače bila prva javna funkcija koju su obavljali mladi plemići na početku karijere. Bilježnikom Varaždinske županije postao je 1835., a slijedeće godine postaje i bilježnikom Zagrebačke te Križevačke županije.

Zakmardijevo djelovanje u Saboru Kraljevina Hrvatske i Slavonije započelo je već 1631. i sve do kraja života, dakle više od tri i pol desetljeća, aktivno je djelovao na svim područjima kao član brojnih povjerenstava, kao osoba za izradu naputaka saborskim izaslanstvima, kao član odbora, a ponekad je i sam bio od strane Sabora poslan pred vladara kako bi zastupao stavove Kraljevina Hrvatske i Slavonije. Također u nekoliko je navrata bio poslanikom u Ugarskom saboru, gdje se isticao svojim aktivnim zalaganjem za hrvatske interese.

Jedna od najpoznatijih Zakmardijevih aktivnosti bilo je sudjelovanje u saborskom povjerenstvu koje je imalo zadatak popisivanja povlastica Kraljevine Hrvatske i Slavonije. Povjerenstvo je sakupilo 106 isprava, a Zakmardi je dobio zadatak da izradi škrinju u kojoj bi se povlastice čuvale. Škrinja je dovršena 23. prosinca 1643. i imala je tri ključa. Jedan je ključ čuvao ban, drugi ključ nalazio se kod zagrebačkog biskupa, a treći kod prabilježnika Kraljevine. Škrinja se izvorno nalazila u sakristiji zagrebačke katedrale, a danas se, još uvijek dobro očuvana, nalazi u zgradi Hrvatskog državnog arhiva. Zbog izrade ove škrinje, poznate i kao Škrinja povlastica, Ivan Zakmardi od Dijankovca smatra se osnivačem Hrvatskog državnog arhiva.

Vrhunac njegove karijere svakako je bio izbor za prabilježnika (protonotara) Kraljevine 1644. godine. Bila je to najviša funkcija na koju je mogao biti postavljen jedan niži plemić, jer je funkcija bana bila isključivo rezervirana za pripadnike najvišeg plemstva. Kao prabilježnik imao ja obavezu predvoditi hrvatske izaslanike na Ugarskom saboru, voditi zapisnike sjednice sabora te zaključke svake sjednice ovjeravati svojim potpisom. Među njegovim obavezama kao prabilježnika bila je i briga o čuvanju zapisnika svih zaključaka koje je donio sabor Kraljevine. Nažalost izgleda da je Zakmardi volio te stare saborske zaključke posuđivati raznim suradnicima i rođacima, koji ih nakon njegove smrti nisu nikada vratili novom prabilježniku, premda ih je Sabor često pozivao da to učine. Stoga je Zakmardi, iako smatran osnivačem Hrvatskog državnog arhiva, velikim dijelom kriv što su zapisnici saborskih zaključaka nastali prije 1630. godine uglavnom izgubljeni!

Ivan Zakmardi u braku s Anom Svirčić nije imao djece, pa je odlučio svoje veliko bogatstvo, stečeno uglavnom pravničkim poslovima i uspješnim vođenjem brojnih imanja, ali jednim dijelom i činjenicom da je niz godina bio zakupnik poreza Kraljevine Hrvatske i Slavonije, ostaviti svom nećaku, sinu brata mu Jurja. Nažalost nećak je preminuo već 1665. godine, te je Zakmardi morao pronaći druge načine da raspodjeli svoj izniman imetak. Još 1659. utemeljio je konvikt za potrebe siromašnih učenika koji su pohađali isusovački gimnaziju u Varaždinu, a 1662. utemeljuje pavlinski samostan u Olimju u Sloveniji (u njemu će 1689. biti pokopana njegova supruga Ana Svirčić). Zakmardijeva najveća donacija bila je ona kojom je pavlinima 1665. darovao svoj posjed i kuću u središtu Križevaca, imanje s kurijom u Dijankovcu te brojne druge posjede. Zakmardi je uz to ubrzo kupio i kuću potpukovnika Križevačke utvrde Nikole Makara, koja se nalazila tik do njegova križevačkog imanja, kako bi prostor za podizanje novog samostana i crkve bio što veći. Za osnivanje samostana trebalo je pribaviti kraljevu dozvolu, a kako su se gornjogradski franjevci prilično protivili dolasku novog svećeničkog reda u Križevce, proces je trajao gotovo dvije godine. Dozvola za osnivanje samostana dobivena je tek 20. travnja 1667., svega pet dana prije Zakmardijeve smrti, i on zapravo nikada nije doznao za nju! Pavlini su osim crkve i samostana (današnja župna crkva sv. Ane i župni dvor pokraj nje) u Križevcima 1675. otvorili i školu (također uz kraljevsko dopuštenje), a Zakmardi je također osnovao i bogatu zakladu koja je trebala potpomagati školovanje siromašnih učenika. Zaklada je postojala sve do početka 19. stoljeća, dakle čak stoljeće i pol nakon njegove smrti!

Ivan Zakmardi od Dijankovca umro je 25. travnja 1667. u Banskoj Bistrici. Prema vlastitoj želji pokopan je u kapeli Sv. Ivana Krstitelja u Zagrebačkoj katedrali. Kada je katedrala preuređivana krajem 19. stoljeća, njegovi su posmrtni ostaci preseljeni, no nije poznato kamo! Zakmardijevo iznimno naslijeđe može se lako opisati natpisom koji se nalazi na zgradi Muzeja grada Zagreba, a svjedoči o jednoj od njegovih brojnih darovnica: „Grati frvantur posteri – maiora tentent invidi“ (Zahvalnom potomstvu na uživanje – Zavidnici neka pokušaju više).

Postoje svega dva sačuvana Zakmardijeva portreta, od kojih se jedan nalazi u Varaždinu, a drugi u križevačkom Gradskom muzeju. Oba su nastala u zadnjim godinama njegova života, i prilično različito prikazuju Zakmardija. Ovaj „domaći“, rad je nepoznatog autora, i napravljen je 1665. godine, dakle dvije godine prije smrti i može se vidjeti u stalnom muzejskom postavu, a poslužio je i kao uvodna fotografija ovome članku.

Ivan Zakmardi od Dijankovca jedna je od najznačajnijih osoba hrvatske povijesti 17. stoljeća, osoba koja je u mnogome obilježila ne samo naš grad, već i nacionalnu povijest. Nedovoljno poznata širom krugu ljudi, pa stoga i pomalo zaboravljena, svakako zaslužuje veću pozornost javnosti, pa je ovaj kraći prikaz njegova života i djelovanja prilika da nešto naučimo o njemu, a kasnije svoje znanje prenesemo i na ostale kada šećemo ulicama prozvanima po njemu (ima jedna i u centru Zagreba) ili polazimo gimnaziju čiji je titular. Svi oni koji o njemu žele saznati nešto više mogu to u članku poznatog križevačkog povjesničara dr. Karla Horvata na ovoj poveznici http://dizbi.hazu.hr/object/11251.

Fotografija: Portret Ivana Zakmardija od Dijankovca (Gradski muzej Križevci GMK-498)